Bosna i Hercegovina

Ispovijest oca Amira Agića kojem je Sanjin Sefić oduzeo kćerku

Amir Agić iz Bugojna, otac je nastradale studentice Selme (21), koju
je, zajedno sa Editom Malkoč (20), 10. oktobra 2016. u sarajevskoj ulici
Zmaja od Bosne, vozeći velikom brzinom, automobilom usmrtio Sanjin
Sefić. Agić na prvi pogled izgleda smireno, no, prerana smrt njegove
kćerke i maratonski sudski proces koji je trajao 50 mjeseci, na njega
su ostavili tragove u vidu povišenog šećera  i krvnog pritiska.

Agić je na snimanje došao u pratnji Muriza Memića, oca ubijenog
Dženana  koji također nakon dugogodišnjeg sudskog postupka još
pokušava da dokaže da je njegov sin ubijen, a ne poginuo u udesu.
Zbližila ih je, kako Agić veli, zajednička nesreća i borba za istinu
i pravdu. Dok Memić iz posebnih razloga ne spominje ime ubice svog
sina, Agić tokom razgovora rijetko je spominjao ime Sanjina Sefića, a
umjesto toga oslovljavao ga je kao: “on” ili “njega”…

Nastradala Selma Agić stalno je u mislima Amiru Agiću, a ponekad mu,
kako veli, dođe i u san.

– Zadnji put sam je vidio u nedjelju, mi smo je dovezli u Sarajevo 09.
oktobra 2016. Selma i Edita su se upoznale i sprijateljile na fakultetu,
te iznajmile stan. Očistile su ga i trebale su 11. oktobra da postave
zavjese na prozore. Ali, nikad ih nisu stigle postaviti… – priča
Agić i nastavlja: – Ostalo mi je u sjećanju da je Selma prije toga 10
dana bila na odmoru kod svoje sestre u Beču. Ja i supruga smo je
poslali smišljeno da vidi kako je tamo, pa da je pošaljemo na master
studije u Beč. Kad se vratila, to je bio petak ujutro, čim je izašla
iz autobusa rekla je: “Babo što sam te poželjela. Ja neću da idem u
Beč. Oni se tamo pate, Hoću da idem u Sarajevo – sjeća se Agić.

Na upit da li se ikada pokajao što ju je poslao u Sarajevo, Agić
drhtavim glasom kaže da nije.

“To je Allah dragi odredio da bude tako…”, kaže on.

Za nesreću u kojoj su skupa poginule njegova Selma i Edita Malkoč,
obje studentice psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Agić
je saznao od sina.

“Vjerujte da me pored svega toga boli i način kako sam za to saznao.
Moja supruga se te večeri čula sa Selmom. Ona i rahmetli Edita su bile
u kafiću Tito, gledale su utakmicu BiH Grčka. Selma je rekla mojoj
ženi da završavaju kafu i da će ići prema stanu da tamo odgledaju
drugo poluvrijeme utakmice. Mi smo otišli oko pola dvanaest na
spavanje, da bi u pola četiri ujutro ušao moj sin u sobu i rekao da mi
ima nešto da kaže. Pozvao me u dnevni boravak, dok je supruga ostala
na spratu. Rekao je: ‘Nešto se desilo u Sarajevu, mislim da su Selma i
Edita nastradale’. Supruzi sam rekao da nešto nije u redu sa Selmom i
Editom i pozvao policiju”, sjeća se Agić.

Policija iz Bugojna ga je uputila na kolege u Sarajevu, a u Sarajevu
mu se javio dežurni operativni policajac i potvrdio da se desila
saobraćajna nesreća.

– Iste sekunde ga pitam jesu li žive? On šuti. Kažem reci mi jesu li
žive. On kaže: “Nisu”… I ja prekinem vezu. Sin mi veli da je to
slučajno saznao jer je bio na internetu. Njemu je iz Amerike javila
Selmina najbolja prijateljica. A policija je iste sekunde znala
identitet djevojaka, jer su pronašli novčanike Selme i Edite. Mogli su
javiti policijskoj stanici Bugojno i Bosanska Krupa, ali nisu… Editina
sestra Enesa Malkoč, je vidjela da se nešto dešava u Sarajevu, pa je
poslala kolegu da vidi šta se dešava i ima li ikog u stanu. On je
dolazio, zvonio lupao na njihova vrata ali nikog nije bilo.

Amir Agić je već sutradan u 06 časova bio u Sarajevu, a u policijskoj
stanici su ga dočekali s dugim cijevima.

“Sa mnom je došao prijatelj Kemo Sejfić. Jesu li policajci trebali ili
ne da budu tako naoružani, ne znam. Krenuo sam unutra, nije mi onaj dao
da uđemo. Nego je otišao sam, a kasnje se vratio i uveo nas u
kancelariju Hasana Dupovca. Ja sam odmah rekao ko sam, što dolazim.
Kakav sam sad, takav sam i onda bio smiren. Nisam budala. On mi je
objasnio šta se desilo. Pitao sam što nas niko nije obavijestio, no on
nije imao odgovor na to pitanje. Kaže mi da nikad nije vidio tako
smirenog čovjeka. Odgovorio sam da ništa ne bih postigao da sad ovdje
galamim, bacam. Pitao sam ga ko je taj, a on je rekao da je pobjegao,
ali da je iz fine porodice. Da on studira ekonomiju i da su svi fini…
Onda mi je dao Selmin novčanik i broj telefona tužiteljice”,sjeća se
Agić.

Prisjeća se da ga je Dupovac tom prilikom zagrlio, a da mu je kasnije
prijatelj rekao da ga je tako policajac prepipavao, da vidi da li kod
sebe ima oružje… Agić dodaje da je potom zvao ministra u Vladi SBK
čiji je vozač, koji mu je odmah rekao da će doći u Sarajevo.

– U međuvremenu su zet od mog šure i njegova supruga pregledali
portale i vidjeli da je on trkač. Stigao je ministar i kad smo sve
završili svratili smo ponovo do Hasana Dupovca. Kad sam ušao unutra,
bilo ih je petorica, a sad znam da je bio i komesar MUP-a Vahid Ćosić.
Tad ga nisam poznavao. Mislili su da sam došao da pravimo probleme.
Kažem Dupovcu zašto mi ne reče da je Sefić trkač. Kažem: “Hasane,
jesam li odmah čim sam ušao rekao ko sam i šta sam, odakle sam. Ja te
ne pitam da ga ganjam, nego da li je trkač”. On je rekao da nije, nego
da ima nešto malo prekršaja. Dobro rekao sam, hvala lijepo i
doviđenja”, rekao je Agić i izašao iz kancelarije.

U Sarajevu se i prije dešavalo mnogo saobraćajki u kojima su ginuli
pješaci i vozači. No, sama činjenica da su počiniocu ovog udesa,
porodica i pomagači iste večeri organizovali bijeg iz BiH, daje ovom
događaju posebnu dimenziju. Agić ističe da je 25 godina profesionalni
vozač i pojašnjava da se nesreće mogu desiti.

– Moj sin je poginuo 1994. u Zenici. Udarilo ga auto. Imao je šest
godina. Ali taj vozač nije pobjegao. Ja ga nisam teretio. Šta ću.
Otrgao se majci iz ruke i da pretrči ulicu, ali ga udari auto. Sanjin
Sefić, da je ostao na licu mjesta i pokušao pomoći našim djevojkama
situacija bi bila skroz drugačija. Ljudski je bilo stati. No, pokazali
su tokom suđenja kakvi su ljudi… Nije on njih zgazio, on ih je ubio.
Masakrirao. Vidjeli ste na suđenju, sve i jedna koščica kod Selme je
bila slomljena. Tužilac je 15 minuta čitao povrede… To je tužno
slušati, a mi smo to slušali četiri puta.

Govoreći o tome kako on i njegova porodica reaguju na suđenje i kobni
događaj, Agić ističe da mu je Bog dao snagu da sve ovo izdrži i
dodaje:

“Mi smo ljudi oštećeni. mi, Malkoči, Memići, Dragičevići… Mi smo
oštećena roba. Ja visok pritisak i šećer, supruga problemi sa srcem.
Žao mi je Murizove Arijane, Enese, moje djece mi je žao…

Na pitanje da li je ikada tokom suđenja dobio izvinjenje od porodice
Sefić, Amir Agić se tužno nasmijao.

“Ne da nisu pokušali da nam olakšaju, nego su pokušali da nam
otežaju. Na početku suđenja dok je u sudnici bila njegova sestra
Sara, tada također optužena, oni su se smijali nama. Njegov otac je
pravio probleme u sudnici. Kao da su nastojali da napravimo problem u
sudnici da bi nas poistovjetili s njima. Mi nikad nismo bili isti niti
ćemo da budemo. Drugačije smo odgajani, drugačije smo porodice. Nama
je ispod časti da nešto uradimo, ali bilo mi je došlo koliko hoćete
puta da napravim neki problem.

Naš sagovornik misli da je Sud možda mogao malo više da uradi kako bi
se sam predmet ubrzao.

– Imam informaciju da je njegov otac imao štelu u sudu, na visokom
nivou, gdje je on to potpirivao. Sve su naštimali i da se mi nismo
uključili u proteste kod Muriza Memića… Muriz je došao kod nas i
zato mu hvala, što nam je dao podršku. Mom prijatelju Enesu Malkoču
je daleko da dođe na proteste iz Bosanske Krupe. Ja sam nekoliko puta
dolazio. Nismo mogli stalno da dolazimo na proteste pošto nismo imali
novaca, a nismo ni iz Sarajeva. Protesti su ipak pomogli da se suđenje
odvija kako treba. Nas je na samom početku ukopala tužiteljica Advija
Balta. Ona to nije vodila kako treba. Možda je napravila dobru
optužnicu. Nisam ja stručan da to komentarišem. No, nije znala da je
odbrani. Imam utisak da se bojala advokata Kerima Čelika. Jesu li je
prepali nečim ne znam, no na svaki njegov potez se izvinjavala. Imali
smo sreću da se na suđenju pojavila tužiteljka Jasminka Knežević.
Njoj se posebno zahvaljujem. Da ona nije preuzela slučaj, sad bi Sefić
bio slobodan čovjek. Dobio bi maksimalno 4-5 godina. No, ona se
potrudila – priča Agić.

Sjeća se da je na prvom suđenju, tužiteljica Advija Balta odustala i
nije iznijela završne riječi.

“To nas je pokosilo. Kad je ona otkazala završne riječi, ja sam tad
fasov’o šećer. Tačno znam sekundu kad sam ga fasov’o. Tad je skočio
na 19. Koliko god su imali problema, Sudsko vijeće je iznijelo ovaj
slučaj do kraja. Zahvaljujem im se što su imali snage da se donese
tolika presuda. Jer, to je najveća presuda u državi. To je sve
zahvaljujući vama novinarima, tužiteljici i našoj advokatici Adeli
Duraković. Sve što je za nas radila, radila je gratis, a i dan danas
je tu s nama. Da je Muriz Memić imao tužiteljicu Jasminku Knežević u
svom slučaju, sve bi drugačije ispalo. A njegov slučaj je
komplikovaniji jedno 100 puta nego naš. Kad završi ovaj proces on je
tek tad na nuli. Kod nas je sve čisto, a ganjali smo ovo 50
mjeseci…”, veli Agić.

On ističe da je kao mlađi vozač ponekad brzo vozio, ali sigurno.

“Ovdje je sad problem alkohol i droga. U našem društvu su problem
roditelji koji ne paze djecu. Imam ja još dvoje djece, koji su solidni.
Nisam imao problema ni sa Selmom. Ne možeš ti pustiti dijete da ne
znaš šta radi. Bili ste prisutni u sudnici kad jedan od Sefićevih
pomagača rekao da od njih kupuje drogu. Niko ni do danas nije
reagovao”, naglašava naš sagovornik.
U ovom slučaju interesantno je bilo što su pomagači Sanjina Sefića a
to su Saud Nišić, Amar Salihović i Dino Alić potpisali sporazum o
priznanju krivice za pomoć izvršiocu nakon učinjenog krivičnog
djela, dok je Sefić do samog kraja suđenja negirao krivnju. Na kraju,
Sud je pomagačima izrekao uslovne kazne.
– Ispalo je da je samo on kriv, ali ne bi ispalo ni tako  da nije bilo
tužiteljice Jasminke Knežević. Ona je pomagače natjerala da priznaju
krivicu. Bolje je što su im dali 36 mjeseci uslovne kazne, nego godinu
zatvora. Oni će za tih 36 mjeseci napraviti nešto. Ne mogu oni biti
mirni. Hoće li ih naći država to je njima na sramotu, nije nama –
kaže naš sagovornik.
Svaki praznik, pa tako i Nova Godina Agićima teško pada jer je
dočekuju bez Selme.
“Svi dolaze za praznike, a naših djevojaka nema. To nam je uvijek rana
otvorena. Da je živa, Selma bi sad završila fakultet i vjerovatno bi
ovdje negdje posao našla. Nije htjela otići vani, ostaviti mene i
majku”, priča Amir Agić.
Dok se sjeća nastradale kćerke, naš sagovornik priznaje da mu često
u sjećanje dolazi kako mu se kao djevojčica često obraćala za pomoć
nakon što bi se pokoškala s bratom:
– Došla bi u našu sobu i rekla: “Babuka, babuka, reci mu da me ne
dira”. To mi je često u mislima… – priča se naš sagovornik.
I nakon drugostepene sudske presude porodica Agić nije spavala mirno,
veli Agić i dodaje da ga je dotuklo to što je nedavno umalo izbjegnuto
da Sefić bude pušten iz zatvora zbog nemara Suda. Naime, prije dva
mjeseca bilo je ročište na Vrhovnom sudu FBiH po žalbama tužilaštva
i odbrane.
– Ni ja ni Enes Malkoč nismo došli na to ročište jer nismo mogli. Na
tom ročištu njemu je produžen pritvor na još dva mjeseca. To smo
saznali od Adele Duraković i tužiteljice. Međutim, dobili smo koronu
i bili u izolaciji. Nismo razmišljali o situaciji šta se dešava.
Nazvao me je 15. decembra prijatelj Muriz Memić i rekao da je saznao da
će Sanjin Sefić 19. decembra izaći napolje ako ne bude donesena
presuda ili ako se ne donese odluka o produženju pritvora, a 19. dođe
subota. Znači da bi mogao izaći već u petak 18. decembra. Bilo je
naštimano sve da Sefić izađe iz zatvora – priča Agić.
Nazvao je oko 12 časova advokaticu, te stupio u kontakt s novinarima
kako bi se o tome obavijestila javnost.
“Za to vrijeme Adela Duraković je nazvala predsjednika Vrhovnog suda
FBIH koji joj je rekao da će sve biti u redu. Nazvala je i tužiteljicu
Tužilaštva FBiH koja se iznenadila šta se dešava. Dodala je da će,
ako ništa, dobiti papir da mu se produžava pritvor. Potom me je u
14.30 zvala Adela i rekla da je presuda donesena. Moje je razmišljanje
da su oni bili pripremili spremnu presudu za Kantonalni sud. Da smo se
mi ušutili, on bi izašao 18. decembra, u petak popodne, preko vikenda
bi se ušutili. Neko bi to vjerovatno pronašao i oni bi rekli da su se
papiri zaturili. On bi pobjegao do Kosova koje ne izručuje bjegunce
BiH. Poslije sam dobio informaciju da se njegov advokat hvalio kako su
oni sve bili završili da on izađe… I sad se zahvaljujem Kerimu
Čeliku što nam je pomogao da Sanjin Sefić dobije šesnaest i po
godina. Ono jest, kad pogleda čovjek to je malo, ali i nije. Treba
toliko biti iza rešetaka”, kaže Agić.
Dodaje da je Bog volio Selmu i Editu te ih uzeo k sebi.
“Mi nismo došli na prvo suđenje jer smo mislili da će to sve biti OK.
Međutim, dobio sam informaciju da su se optuženi smijali. Oni su
vjerovatno razmišljali ovako, mi smo vjernici i razmišljamo: Bog dao,
Bog uzeo. Ali mi smo ljudi od krvi i mesa. One su naša djeca. Sad bih
poginuo za njih. Dao bih sad život i da se Murizov Dženan može
vratiti. Međutim ne možemo iz ove kože. Moramo živjeti. Naša djeca
su bila ista. Isto ponašanje, isto godište. Sve tri porodice su iste,
radne, solidne, ne pravimo probleme. Mi se družimo, jer nam je
najlakše međusobno pričati Memići, Malkoči i Agići. Jedni druge
razumijemo. Nas je povezala nesreća”, zaključuje Amir Agić.

Na kraju podsjetimo i na to da je Sanjin Sefić je evidentiran u 47
slučajeva gdje mu je izrečena novčana kazna zbog saobraćajnih
prekršaja (brza vožnja, alkohol, crveno svjetlo…).
Sefić je zbog tučnjava krivično kažnjen jednom, jednom je ometao i
omalovažavao policajce. U operativnoj evidenciji koju vodi MUP KS on je
teške tjelesne povrede drugim osobama nanosio tri puta, za
razbojništvo i razbojništvo u pokušaju je evidentiran osam puta.
Kako mediji pišu, vlasnik Golfa 6 kojim je Sanjin usmrtio dvije
studentkinje je njegov otac Jasmin Sefić, koji sarajevskoj policiji
zbog saobraćajnih prekršaja duguje 3.855 maraka.

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button